NKRBiH - "Online Glasnik Bos. kongresa" - Genaral Halilovic u Haagu

Subject :
"Online Glasnik Bos. kongresa" - Genaral Halilovic u Haagu

Date :
Sun, 30 Sep 2001 17:22:47 -0700


30. septembar 2001

Danasnji "Online glasnik Bosanskog kongres" donosi

1. Uvodnik
2. Za Bosance i Hercegovce ima samo jedno casno rjesenje, pise Prof Vahid
Sendijarevic
3. SEFER HALILOVIC U HAAGU: Dosje Grabovica (Preneseno iz "Slobodne Bosne")
4. SUD ZA PRANJE ZLOCINA GENOCIDA (Preneseno iz "Valtera")
5. Vasa pitanja
__________________________________________________________________

1. UVODNIK

Prvi clanak u danasnjem broju nam je poslao Prof. Dr. Vahid Sendijarevica, clan
Savjeta muslimanskih organizacija drzave
Michigan i jedan od osnivaca Bosanskog kongresa.

Iza njegovog slijede dva clanka dva clanka prenosena iz BiH stampe.

Prvi, clanak iz "Slobodne Bosne", kojega je dokumentovao istrazivacki tim
"Slobodne Bosne" potvrdjuje
sve nase ranije tvrdnje da su na vlasti u BiH izdajnici. Oni su zaustavljali
pobjede Armije BiH,
da bi podijelili Bosnu i Hercegovine. Zbog toga su bili i pusteni iz zatvora i
dovedeni na vlast.

Pobjede Armije BiH u akciji oslobadjanja Hercegovine su ugrozile plan podjele
Bosne i Hercegovine,
te su pojedinci iz BiH rukovodstva po svaku cijenu morali zaustaviti tu akciju
da Bosanci i Hercegovici ne
bi poceli mastati o spasavanju cijelovite domovine. Zlocin u Grabovici je
pocinjen samo zato da bi posluzio
kao razlog da se zaustavi akcija oslobadjanja Hercegovine. Taj motiv ukazuje da
su pocinitelji zlocina
sluzili, ne Seferu Halilovicu, nego upravo suprotnom Izetbegovic-Alispahicevom
taboru.

U izvanredno dokumentovanom clanku Slobodne Bosne se citiraju izjave tadasnjih
rukovodilaca BiH iz
koji cete vidjeti ko je zelio oslobadjanje domovine, a ko je zaustavljao Armiju
BiH.

Treci clanak prenosimo iz "Valtera" i u njemu se objasnjava pozadina procesa u
Haagu najvisim
oficirima Armija BiH, cime se zrtva agresije, Armija BiH, izjednacava sa
agresorskim snagama.

______________________________________________________________

2. Za Bosance i Hercegovce ima samo jedno casno rjesenje

Pise Dr. Vahid Sendijarevic

U knjizi "Bosanski narod optuzije – GENOCID -…" profesor Francis
A. Boyle prezentira dokumente sa Internacionalnog suda pravde
koji se odnose na tuzbu Republike Bosne i Hercegovine protiv Srbije
za pocinjene zlocine genocida. Profesor Boyle kao zastupnik
Republike Bosne i Hercegovine dokazuje da je agresor Srbija izvrsila
genocid u Bosni. On takodjer dokazuje i optuzuje Zapada za
kolaboraciju sa Srbijom u unistenju medjunarodno priznate Republike
Bosne i Hercegovine, a time, prema internacionalnim
zakonima, i u zlocinu protiv Bosanaca i Hercegovaca.

Profesor Boyle, gotovo u svakom svon javnom nastupu, posebno
naglasava da je on drzavljanin Republke Bosne I Hercegovine,
jedan od nas, Bosanac, koji se ne miri sa podjelom Bosne kao
konacnim ciljem Srbije I Zapada. On je ovom knjigom dokumenata
dokazao da je u Bosni izvrsen genocid I agresija. Po internacionalnim
zakonima sve ono sto je postignuto agresijom I genocidom je
nelegalno, pa je prema tome, lako se da zakljuciti, nelegalna podjela
Republike Bosne I Hercegovine, nelegalan je Daytonski ustav I
nelegalne su Daytonske tvorevine "Federacija" I "Republika Srpska."
Profesor Boyle dokumentuje da su u slucaju podjele Republike
Bosne I Hercegovine prekrsene osnovne norme internacionalih
zakona sto je bez presedana u novijoj istoriji covjecanstva.

Ovom knjigom, Bosanci i Hercegovci su dobili dokument koji
obezbjedjuje pravnu osnovu i legalitet njihovoj borbi za uspostavljanjem
jedinog legalnog ustava a to je Ustav Republike Bosne i Hercegovine
koji svakom njenom drzavljaninu garantuje suverenitet na svakoj
stopi njene teritorije, bez obzira na etnicku pripadnost, bilo da je taj
drzavljanin etnicki Rom, Bosnjak, Hrvat ili Srbin ili pripadnik bilo
kojeg drugog naroda. Ova knjiga obezbjedjuje legalitet svima onima
koji se bore protiv Daytonskog ustava koji je iznudjen kao
rezultat genocida I agresije.

Medjutim, ima I onih koji, videci dokaze zlocinacke zavjere Zapada
i "velikih sila" protiv suvereniteta Republike Bosne I Hercegovine
u knjizi profesora Boyla, mogu dozivjeti podjelu Bosne kao neizbjeznu
i definitivnu - kao nesto cemu se ne moze oduprijeti - kao
nesto protiv cega se ne moze boriti - kao nesto sto dolazi od samog
Boga, jer po nasoj ulemi "vlast je od Boga," jer eto svijet je tako
htio I ne moze drugacije.

Medjutim, ova knjiga ima poruku koja lezi u samom motivu borbe
Profesora Boyla za pravdu, a to je da se ne smije dozvoliti
da zlocin bude legalizovan, a to pogotovo ne smije dozvoliti zrtva
zlocina. Na kraju pisma kojeg je profesor Boyle uputio delegatime
skupstine Republike Bosne I Hercegovine prije odluke o usvajanju
Daytonskog sporazuma (citaj Daytonskog ustava) on ih preklinje
da ne prihvate izdajnicki Daytonski sporazum koji rusi legalnu
Republiku Bosnu I Hercegovinu I njen Ustav priznat od internacionalne
zajednice. On pise, da to ne ucine, parafraziram, u ime zrtava genocida,
njihove djece, djece nihove djece, djece svijeta I djece njihove djece.

Ima samo nesto gore od zlocina, a to je kada zrtva pristane na zlocin
i odustane od pravde, bez obzira na "silu" koja stoji iza
zlocina I bez obizra na "silu" koja je pocinila zlocin. Bez obzira na
moc i uticaj koji velike sile imaju nad internacionalnim
institucijama, mali narodi koji se bore za slobodu (a slobode
nema bez suvereniteta) ne mogu biti porazeni. Ne samo jednom,
imperije su padale u borbi sa malima koji su se borili za slobodu.
Najsvjeziji primjer je poraz I rasulo Sovjetskog Saveza kao rezultat
rata sa Avganistancima. Drugi primjer je nemoc Rusije da porobi
majusnu Cecnju. Treci primjer je poraz Izraela u borbi sa
oslobodilackom vojskom Libanonskog Hezbulaha koja nije imala
niti jednog jedinog tenka, niti aviona, niti kamiona. Svi znamo za
Vijetnam. A drugih "malih" pobjeda malih naroda u borbi sa velikim
je bezbroj. Samo da navedemo jednu - Sudan je kompenziran za
farmaceutsku fabriku koju su unistile Americke rakete - Americka
vlada je isplatila ostetu nakon tuzbe na Medjunarodnom sudu pravde
u Hagu –nagodba izvan suda - jer bi izgubila process bez obzira na
to sto je na sudu bila tuzba male nacije protiv velike sile - pravda je
bila na strani male nacije. Ko to I koja to sila stoji izmedju nas i
tuzbe protiv Jugoslavije za genocid u Bosni na Internacionalnom sudu
pravde???!!!

Svaki narod, pa i Bosnjaci, imaju pravo da prihvate kao "konacno
rjesenje" ono sto im na sto stave "velike i male sile" i da odustanu
od borbe za suverenitet. U slucaju Republike Bosne I Hercegovine,
Amerika je bila uz Bosnjake sve dok Bosnjaci (odnosno oni koji
su ih predstavljali) nisu odustali od Republike Bosne i Hercegovine
kao svoje domovine. Americka vlada je na kraju isla na
najjednostavnije rjesenje, a to je da zadovolji minimum zahtjeva
strana u sukobu. Bosnjaci su ocito zadovoljni sa onim sto su dobili
Daytonskim sporazumom jer ga prihvataju bez pogovora, i ne samo
da ne podrzavaju zahtjev Hrvata da se ukine Daytonski sporazum
(citaj Republika Srpska) nego utrdjuju drzavnoist Republike Srpske
nedavnim usvajanjem Zakona o drzavjanstvu Federacije BiH.

Za Bosance i Hercegovce ima samo jedno casno rjesenje - povratiti
jedino legalno stanje - Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji
garantuje suverenitet svakom drzavljaninu Republike Bosne I Hercegovine
na svakoj stopi njene teritorije.
____________________________________________________________________

3. SEFER HALILOVIC U HAAGU: Dosje Grabovica

U utorak, 25. septembra, osam godina nakon zlocina nad Hrvatima u
selu Grabovica, u zatvor Scheweningen u Haagu otputovao je Sefer
Halilovic, ratni komandant Armije BiH i aktuelni ministar u Vladi
Federacije, optuzen za ovaj pokolj “po komandnoj odgovornosti”; naši
novinari istrazili su šta se u septembru 1993. godine dešavalo u
Hercegovini, a šta u Sarajevu i zbog cega vojne i policijske strukture
BiH nikada nisu identificirale pocinioce masakra nad Hrvatima

Optuznica protiv Halilovica pisana je na osnovu iskaza Delica i
Alispahica kojima je asistirala Vasvija Vidovic;

Alispahic vec danima proslavlja Halilovicev odlazak u Haag

O Plan akcije u Hercegovini, koju je trazio Safet Orucevic, potpisao
komandant Armije BiH Rasim Delic
O Kakva je bila uloga Bakira Alispahica i zašto je nakon zlocina iz Jablanice
pobjegao u Mostar
O Zašto su policajci koji su istrazivali zlocin hitno vraceni u Sarajevo
O Halilovic je uhapšen i smijenjen 40 dana nakon zlocina u Grabovici

piše: Istrazivacki tim "SB"

Velikom armijskom savjetovanju u Zenici odrzanom krajem avgusta '93.
prisustvuje kompletan armijski vrh, tu su prvi covjek MUP-a Bakir
Alispahic i komandanti svih korpusa, izuzev komandanta 5. korpusa
Atifa Dudakovica, koji ne uspijeva doci iz blokiranog Bihaca. U tezoj
situaciji od Bihaca tada se nalazi jedino Mostar. Nekoliko dana ranije
Safet Orucevic je iz Mostara prepješacio do Sarajeva i od
predsjednika Izetbegovica trazio garancije da ce se u najskorije
vrijeme iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne uputiti vojna pomoc ovom
gradu. Orucevic je prenio raspolozenje gradjana Mostara prema
vlastima u Sarajevu za koju se tvrdilo da je svjesno zrtvovala Mostar.
"Ako se pod hitno ne uputi pomoc i ne pomogne deblokada
Mostara, ja više pred narodom necu moci dokazivati da to nije
tacno", kazao je Orucevic. Na ovom je savjetovanju Rasim Delic
dobio poruku od Zulfikara Ališpage Zuke u kojoj on pita šta da radi
buduci da je iz Zagreba došao efendija Šefko Omerbašic, šef Kriznog
štaba Muslimana Hrvatske, koji nudi 50.000 DM da Zuka obustavi
borbena djelovanja koja je izvodio u Hercegovini. "Mislim da sam mu
ja odgovorio vrlo kratko: uzmi pare i nastavi borbena
djelovanja", pricao je Sefer Halilovic.

KO JE KOMANDOVAO “NERETVOM 93”

Nakon dvodnevnih diskusija u Zenici, Rasim Delic, izmedju ostalih, daje
i sljedece zadatke, prvi: zauzimanje sela Vrdi, deblokada Donje i
Gornje Dreznice i deblokada puta Jablanica-Mostar. Operaciju planira
Šesti korpus, a izvode izvidjacko-diverzantska brigada Zulfikar i
Dreznicki bataljon, sadejstvuju 45. bbr. i nekoliko jedinica cetvrtog
korpusa. Drugi zadatak je - Prozor (Makljen i Vilica guvno), gdje
trebaju djelovati jedinice iz Treceg i Šestog korpusa. Sve treba biti
okoncano za deset dana. Poslije povratka u Sarajevo, ŠVK zakljucuje
kako je, da bi se realizirao ovaj blizi zadatak - deblokada Mostara i
krajnji - izlazak na granicu, bilo potrebno organizirati vecu operaciju
na prostoru od Bugojna do Mostara. Delic prihvata i odredjuje tim u
kojem su: Zicro Suljevic, Rifat Bilajac, Vehbija Karic, Dzemal
Najetovic, Edin Hasanpašic i vodja tima Sefer Halilovic. Ovaj tim ima
zadatak da koordinira aktivnosti Cetvrtog i Šestog korpusa, bez
nadleznosti za komandovanje. Izracuje se dokumentacija za operaciju
u Hercegovini, koju odobrava komandant Delic i pocinje operacija
Neretva 93. Godinu dana kasnije u intervjuu za Globus, Rasim Delic je
operaciju Neretva 93. nazvao privatnom operacijom. Medjutim, niti se
radilo o privatnoj operaciji, niti je prema Timu kojem je povjeren
zadatak postojalo povjerenje, buduci da mu je data koordinacijska
uloga, bez nadleznosti za komandovanje. Finesa, koja laicima ne znaci
mnogo, ali u vojnickoj hijerarhiji jeste sve, podrazumijeva da je strucni
tim imenovan za operaciju u Hercegovini imao komandno mjesto u
Jablanici koje nije imalo ulogu IKM-a (isturenog komandnog mjesta).
IKM ima vlastitu vojnu strukturu (centre veze, obezbjedjenje) što u
konkretnom slucaju znaci da su jedinice koje su izašle na teren preko
komandanata korpusa bile potcinjene Rasimu Delicu odnosno Aliji
Izetbegovicu, koji je kao predsjedavajuci Predsjedništva BiH
predstavljao njihovog vrhovnog komandanta.

SMJEŠTAJ KOD ZRTAVA

Prvog septembra 1993. Rifat Bilajac, Zicro Suljevic i Vehbija Karic
izlaze iz Sarajeva kako bi pripremili dolazak jedinica u Hercegovinu.
"Buduci da sam zbog svojih ranijih boravaka dobro poznavao
teren, smještanje jedinica je vršeno na moj prijedlog. U
hrvatskom selu Grabovica su sve bili starosjedioci, izuzev jedne
djevojke koja je sa majkom došla iz Konjica. Nisu imali ništa
protiv da vojska bude u selu. Govorili su: Ako treba, mi cemo na
nekoliko dana izaci iz kuca dok je vojska tu", pricao je Vehbija
Karic. Prvih dana operacije u Hercegovini ništa nije išlo po planu.
clanovima tima je najprije receno kako ce odbrana Sarajeva biti
dovedena u pitanje ako ijedna jedinica izace iz grada. Zatim je
objašnjeno da su na raspolaganju borci iz 9. i 10., odnosno brigade
Ramiza Delalica i Mušana Topalovica, te borci iz jedinice Adnana
Solakovica. Ove jedinice su tretirane kao relativno samostalne u
odnosu na ostale ili, kako se to vojnicki govorilo, kao jedinice koje su
van sistema rukovodjenja i komandovanja. Komandant Prvog korpusa
Vahid Karavelic 5. septembra piše depešu: "Sinoc, u 22.00, ceta iz
10. bb (130 boraca) i ceta iz 9. mtbr (60 boraca) su bile
spremne za navedeni zadatak. Sve organizacione i materijalne
pripreme sa navedenim jedinicama su bile izvedene. Sinoc u
22,30 kada su stigla motorna vozila zbog jakog nevremena licno
su mi Caco i Celo predlozili da se polazak odgodi za 24 sata.
Mecutim, poslije toga, u toku današnjeg dana je došlo do
potpunog odgadjanja", piše komandant Prvog korpusa. I mada je,
prema Karavelicevoj depeši, došlo do odgadjanja, jedinice iz Sarajeva
6. septembra stizu u Jablanicu. Stize i ministar MUP-a Bakir Alispahic
sa 50 pripadnika odreda Lasta i na sastanku, kojim rukovodi Rifat
Bilajac, kaze: "Imate zeleno svjetlo od predsjednika za operaciju,
radi pomoci Mostaru. Ja vam stavljam na rapolaganje odred
Lasta jacine 50 boraca." Prisutni na ovom sastanku: Suljevic, Karic,
Safet Idrizovic, Enes Kovacevic, Safet Hindic jednoglasni su u
ocjeni da ih je ovaj Alispahicev prijedlog obradovao, zbog cega je
odmah planirano ucešce Laste na pravcu napada prema Plocnom i
Risovcu. Ono što prisutni nisu znali bila je cinjenica da je Alispahic
ponudio Laste za djelovanja na pravcu Plocno i Risovac, iako je ta
jedinica upucena iz Sarajeva, odnosno Tarcina u Mostar kao ispomoc
CSB-u Mostar u vršenju policijskih poslova na kraci vremenski period.
Tu suradnju su, najprije u neposrednom kontaktu, a poslije i putem
depeša dogovorili i verifikovali tadašnji nacelnici CSB-ova Sarajevo i
Mostar Munir Alibabic i Ramo Masleša. Upucivanje jedinice za
Mostar su putem depeše verifikovali Alispahic i njegov pomocnik Omer
Stambolic. Prema verifikovanom planu Laste su kroz Konjic i Jablanicu
trebalo samo proputovati, bez zadrzavanja. Dakle, nigdje nije bilo
predvidjeno da Alispahic Laste zaustavi, a pogotovo ponudi za
djelovanja. Takodjer je nepoznanica zašto je Alispahic uopce krenuo sa
Lastama u Hercegovinu.

Dio odgovora se mozda nalazi u cinjenici da je neko sarajevske
jedinice, pristigle u Hercegovinu, u velikoj mjeri opskrbio drogom. Od 6.
do 9. septembra, Halilovic boravi na prostoru Konjic, Buturovic Polje,
Dobro Polje, Voljevac, vršeci pripreme terena za glavni pravac
napada. U medjuvremenu su jedinice, koje su stigle iz Sarajeva
smještene u selo Grabovica.

"Seljani su ih lijepo docekali. Bila je kasna jesen i znam da su im
iznosili smokve i grozdjce da jedu. Jedan starac je dao štapove za
pecanje. Zato smo bili šokirani kada je došao Namik Dzankovic i
rekao nam za zlocin u Grabovici", pricao je kasnije Vehbija Karic.
Zicro Suljevic je, svojevremeno dogacaj opisao ovako: "Ujutro smo
bili na sastanku u Jablanici kada je ušao Namik Dzankovic koji
nam je sa vrata rekao da su se u noci izmecu 8. i 9. septembra
desila ubistva Hrvata u Grabovici. Svi smo bili zaprepašteni.
Dzankovic je rekao da MUP Jablanica vrši uvidjaj. Obavijestili
smo Sefera, a on je Namiku naredio da se to istrazi i obavijesti
vojna bezbjednost u Sarajevu". O zlocinu u Grabovici je još iste
noci kada su se desila ubistva informisan i ministar MUP-a Bakir
Alispahic, koji se oko pet sati ujutro, iznenada i mimo prijašnjeg
dogovora, sa jedinicom Lasta upucuje u pravcu Mostara, ostavljajuci
neobezbijeceno mjesto zlocina. Alispahic propušta da kao najviši
funkcioner policijsko-bezbjednosnih poslova zapocne pred-istrazne
radnje, koje su prema uobicajenim pravilima rada podrazumijevale:
obezbjecivanje mjesta zlocina, obavještavanje nadleznog vojnog,
odnosno civilnog tuzioca i istraznog sudije, koji su trebali rukovoditi
uvidjajem, saslušavanje ocevidaca kako bi se uzeli elementi potrebni za
podnošenje krivicnih prijava odnosno pritvaranja pocinilaca zlocina.
Sve navedeno na licu mjesta su trebali realizirati Alispahic i najviše
rangirani oficir vojne bezbjednosti koji se zatekao na terenu, jer se
nije znalo ko su izvršioci, ali se pouzdano znalo da su zrtve civili.
Alispahic je na raspolaganju imao jedinicu od 50 obucenih, opremljenih
i naoruzanih policajaca i sa druge strane okruzno javno tuzilaštvo
Konjic, odnosno okruzno vojno tuzilaštvo kao i viši sud i više tuzilaštvo
u Mostaru. Znaci - svu potrebnu infrastrukturu za rad na licu mjesta.
Ali, umjesto toga Alispahic odlazi za Mostar i mimo svoje zakonske
obaveze regulirane Zakonom o krivicnom postupku, koja mu je
nalagala da mjesto pocinjenog zlocina moze napustiti tek kada se
uvjeri da posao koji je sam trebao uraditi barem kvalitetno i uspješno
vodi policajac nizeg hijerarhijskog ranga. Alispahicevo ucešce je bilo
neophodno i zbog toga što su tada na poslovima bezbjednosti na
istom terenu radili pripadnici CSB Mostar, SJB Jablanica, Uprave vojne
bezbjednosti Sarajevo kao i pripadnici bezbjednosti Prvog i Šestog
korpusa ARBiH. Njegova obaveza da koordinira rad sluzbi bezbjednosti
proizilazila je iz tada vazeceg Zakona o unutrašnjim poslovima RBiH.
Nakon Alispahicevog odlaska sa mjesta zlocina pred-istraznim radnjama
su rukovodili jedan oficir Uprave bezbjednosti ŠVK, Sejo Brankovic
ispred CSB Mostar i nekoliko pripadnika SJB Jablanica. Svaki od njih je
svojom linijom pretpostavljenim komandama poslao depeše o
pocinjenim ubistvima. Tako su o zlocinu u Grabovici informirani
nacelnik Uprave bezbjednosti u Sarajevu Jusuf Jašarevic, a Sejo
Brankovic je informirao tadašnjeg nacelnika CSB Mostar Ramu Maslešu
i sjedište MUP-a u Sarajevu. Nakon poslanih depeša po liniji policijske,
odnosno vojno-bezbjednosne linije nizerangirani su ocekivali pomoc i
dalje instrukcije iz Sarajeva. Jusuf Jašarevic je sugerirao pripadniku
vojne bezbjednosti koji se nalazio u Hercegovini da napusti mjesto
dogadjaja i hitno se vrati u Sarajevo.

Komandant OG Sjever 2 Zulfikar Ališpago Zuka je pricao: "Situacija je
bila toliko napeta da se smrt osjecala u zraku. Vidjeli smo poubijane
ljude cija su tijela bila razbacana uz obalu Neretve. Trebalo je imati
hrabrosti i obici taj teren. Nakon obilaska Grabovice, o onome što sam
vidio, obavijestio sam sve nadlezne koji su trebali znati šta se desilo."

Posljednja zrtva u Grabovici je bio Hrvat, pripadnik armijske jedinice
Igmanski vukovi, koji je prelazio preko mosta sa lijeve obale Neretve i
pitao: šta se to dešavac Legitimisali su ga, a kada su vidjeli da je
Hrvat, u njega je ispaljen rafal, a on je bacen u Neretvu.

PREKID AKCIJE ZBOG ZLOCINA

Navecer, 10. septembra, u Konjicu traje sastanak kom prisustvuju
potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutcehajic, Safet Cibo, Bakir
Alispahic, koji se vratio iz Mostara, Vehbija Karic i Sefer Halilovic.
Alispahic predlaze da se cijela operacija obustavi. Ostali jednoglasno
odlucuju da se operacija nastavi, a paralelno radi na istrazi zlocina.
Mahmutcehajic i Alispahic odlaze u Sarajevo i sljedeceg dana, uz
jutarnju kafu, informišu Izetbegovica o zlocinu u Grabovici. "Ujutro
kada sam razgovarao sa Delicem zakljucio sam da zna sve
detalje i trazim odobrenje za nastavak operacije. Rasim Delic
odobrava nastavak operacije", napisao je u svojoj knjizi Halilovic.

Dva dana kasnije jedinice krecu u akciju. Na komandno mjesto u
Voljevac je stigla vijest da borci OG "Zapad" pod komandom Selme
Cikotica napreduju prema Vilica guvnu. Uporedo sa izvještajima koje
novinar Šefko Hodzic putem radio-amatera šalje o uspjesima u
Hercegovini, nastavljaju se dalja napredovanja. U medjuvremenu stize
informacija iz Sarajeva od komandanta Prvog korpusa Vahida
Karavelica koji je javio da je u Sarajevu Ismet Bajramovic celo
napravio nered, blokirajuci grad do Marijin Dvora. Zbog toga je,
navodno, sarajevske jedinice trebalo povuci iz Hercegovine. Halilovic
svojim suradnicima kaze kako sumnja u istinitost Karaveliceve
informacije i da se vjerovatno radi o igri kako ofanziva ne bi uspjela.
"Iza ovog", kaze on novinaru Šefki Hodzicu koji prati operaciju
"Neretva 93", "vjerovatno stoje oni koji idu na podjelu Bosne, a
njima na ruku ne bi išle znacajne vojnicke pobjede od Gornjeg
Vakufa do Mostara". Imao je pravo. Izetbegovic je 14. septembra sa
Krajišnikom i 16. septembra sa Tudjmanom potpisao deklaracije o
mecusobnom razgranicenju tri republike u Uniji republika. O njima
javnost nije ništa znala.

Poslijepodne 18. septembra su nastavljene borbe na juznom dijelu
ratišta prema Mostaru. Halilovic je trazio izvještaj od Ališpage o stanju
na terenu. "Je li crkla zivotinja?" , pitao je aludirajuci na planinu
Medvjed. "Zivotinja je crkla i pet puta više", euforicno je odgovorio
Zuka.

"Uskoro bismo se mogli sastati sa našim jedinicama u Mostaru",
objašnjavao je oduševljeno Halilovic suradnicima, "Kota Medvjed je
od Lištice udaljena manje od osam kilometara vazdušne linije i
ona je kljuc za Mostar i zapadnu Hercegovinu". Sarajevske
jedinice su se zbog odmora vratile u grad 20. septembra. Dan kasnije
glasnogovornik UNPROFOR-a Vilijam Ajkman saopštava na
konferenciji za štampu u Sarajevu: "Borbi je bilo i na liniji Vrdi -
Dreznica. Armija BiH je na tom dijelu fronta napredovala ka
Mostaru za citavih 10 do 12 kilometara", a nešto kasnije,
"Cjelokupno podrucje oko Dreznice prema Mostaru je sada u
rukama Armije BiH. Na mnogim mjestima, na tom dijelu ratišta
postrojbe HVO-a se nalaze u okruzenju Armije". Bilo je ovo jedno
od rijetkih saopštenja UNPROFOR-a u kom se govorilo o uspjesima
Armije BiH. Ovakvim razvojem situacije u Hercegovini nisu svi bili
zadovoljni. Pogotovo ne oni koji su navijali za to da na Bošnjackom
saboru 27. septembra bude prihvacen Owen-Stoltenbergov plan za
trojnu podjelu BiH. Uoci Sabora, krajem septembra, Haris Silajdzic
prisustvuje zatvorenom sastanku sa predstavnicima armijskog vrha na
kojem prema sjecanju sudionika kaze: "Šta vam treba rat sa
Hrvatima, ionako ce im sve na kraju biti vracenoc!"

U ponedjeljak, u hotelu Holiday inn, pred pocetak Sabora novinar
Hodzic prilazi Rasimu Delicu koji u prvom redu sjedi izmecu Envera
Hadzihasanovica i Sulejmana Vranja. Delic nije zadovoljan
Hodzicevim radio-prilozima, govoreci kako on vrši direktan prenos
bitke.

"Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko
dana poslije bitke", objašnjava novinar.

"Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro",
dodaje Enver Hadzihasanovic. Nezadovoljstvo nacinom izvještavanja,
a zapravo samom sadrzinom izvještaja iz Hercegovine, iskazali su i
bezbjednjak Fikret Muslimovic i Osman Brka. Na samom Saboru,
mnogo ljudi uopce ne zna pozadinu dešavanja. Govornici jedan za
drugim odbacuju plan. Zbog neocekivanog razvoja situacije
Izetbegovic poziva najviše drzavno vodstvo na odvojeni sastanak. U
podrumu hotela "Holiday inn" za stolom sjede: Izetbegovic, Silajdzic,
Ganic, Mahmutcehajic, Irfan Ljubijankic, Muhamed Filipovic.
Ljubijankic veli kako je "hvala Bogu došlo vrijeme da i mi
Muslimani imamo svoju drzavu..." Silajdžic objašnjava
neophodnost prihvatanja plana, dok Filipovic pita - o cemu on uopce
govoric Slijedi polemika Mahmutcehajic-Izetbegovic, koju Izetbegovic
završava rijecima: "Nije Bosna nikakv kumir kome se treba
klanjati". Za vjernike je ova izjava imala posebnu tezinu, jer islam ne
dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Dok je Sabor još trajao,
armijska ekipa iz Sarajeva ponovo krece za Hercegovinu. Iz
Hercegovine stizu novi izvještaji o velikim uspjesima na "ratištu dugom
200 kilometara od Bugojna do Mostara". Izvještaj Šefke Hodzica,
mozda najefektniji izvještaj u ratu, o pobjedama u Hercegovini u
Sarajevu je emitiran nekoliko puta. Sa njim je poceo i centralni TV
Dnevnik. Medjutim, kako je kasnije direktor RTV Mufid Memija priznao
novinaru Hodzicu, predsjednik Izetbegovic je pozvao Memiju trazeci da
se sa izvještajima stane, uz obrazlozenje da takvi izvještaji
"potpiruju rat". U radio-centru komande 44 br. u Jablanici, 15.
oktobra dijalog Rasima Delica i Sefera Halilovica, sluša po nekoliko
vezista s jedne i druge strane.

"Pošaljite nove jedinice i municiju za nastavak operacije.
Prednji kraj HVO-a je razbijen i treba nastaviti oslobacanje i
izaci na drzavnu granicu", kaze Halilovic. Delic odgovara: "Akcija
se mora obustaviti. Za tu operaciju nema više ni metaka, ni
covjeka, jer ona više nije sukladna dogovorima sa Hrvatskom".
Jedinice 4. i 6. korpusa su obustavile aktivnosti. Sarajevske jedinice
su vracene u grad. Operacija "Neretva 93" je trebala biti nastavljena
26. oktobra. Nacelnik ŠVK, Halilovic 25. 10. piše komandantu ŠVK
Rasimu Delicu: "Pošto i pored silnog nastojanja nismo uspjeli stupiti u
kontakt sa komandantom 10. brb Mušanom Topalovicem Cacom, a
samo nakratko smo kontaktirali sa komandantom 9. brb, sa kojim
nismo uspjeli ništa dogovoriti, predlazem da linijom rukovodjenja i
komandovanja (pošto ja nemam pravo naredjivanja) organizujete
sastanak komandanata 1. 2. 9. i 10. brdske brigade i komandanta 2.
samostalnog bataljona za 25. 10. 1993. u 19,00 h ili neko drugo
vrijeme za koje vi procijenite da je bolje, u jednoj od Vaših
kancelarija".

Sljedeceg dana, 26. 10. ujutro su vec bile blokirane komande 9. i 10
brigade u akciji "obracuna sa kriminalom". Mušan Topalovic je ubijen, a
Ramiz Delalic uhapšen. Krajnji rezultat je bio oko 200 uhapšenih
pripadnika iz njihovih jedinica. U pritvor je stavljen i Halilovic. Receno
mu je da je pripremljeno saopštenje u kom se kaze: “SDB BiH
raspolaze pouzdanim podacima da je gospodin Sefer Halilovic
prije rata i u toku rata suracivao sa cetnicima i zbog toga se
hapsi”.

EPILOG : ISPOD TREBEVICA SANJALI SMO SNE

Imena pocinilaca zlocina u Grabovici znala su se još 26.10.1993. Rasim
Delic 1994. u Globusu o zlocinima koje su pocinili pripadnici ARBiH,
kaze: "Znamo da su za te slucajeve krivci iz jedinica sa teritorija
Sarajeva, koje u to vrijeme jednostavno nisu bile u sistemu
rukovocenja i komandovanja. To su one jedinice sa kojima smo
se mi, na kraju krajeva, morali sukobiti ovdje u Sarajevu i
vojnicki razriješiti problem. Njih poslije 15. marta (1994. -
op.aut.) ocekuje sudjenje za kriminal, nevojnicko ponašanje,
brojna ubistva..." Uprava vojne bezbjednosti na celu sa
Jašarevicem, Bogunicem, Arnautovicem i Cudicem u potpunosti je
"zadokumentovala" slucaj Grabovica, ali pocinioci zlocina nisu zadrzani
u pritvoru i nije im sudio vojni sud kako je to još 1994. najavio Delic.
Izvršioci zlocina su stavljeni "u sluzbu" za druge poslove, a
nesankcioniranje zlocina je narednih godina posluzilo kao sredstvo
ucjene i pritiska na politicke neistomišljenike. Od oktobra 1993. do
kraja 1995. u sklopu zajednicke akcije vojne i civilne bezbjednosti pod
nazivom "Trebevic I-V" predistraznim radnjama su obuhvaceni mnogi
slucajevi kao što su Kazani, Grabovica, Uzdol, Trusina, Bugojno,
Golubovici itd. Prema pravilu, sva tretirana dokumentacija je trebala
biti proslijecena sudskim organima radi krivicnog gonjenja, ali su mnogi
dokumenti i izjave do kojih se tada došlo, sklonjeni, pogotovo oni koji
su vodili odgovornosti celnika u vrhu vlasti i SDA ili njihovih "satelita"
na terenu. Selekciju dokumenata su ispred Bakira Alispahica vršili
radnik AID-a Ismet Muzurovic (posao koji danas radi Fikret Mašic),
a ispred Vojne bezbjednosti Jusuf Jašarevic, Fikret Muslimovic i Šacir
Arnautovic. Sljedeci filter kroz koji je prolazila dokumentacija vezana
za ratne zlocine zove se Vasvija Vidovic, dugogodišnji suradnik svih
policijskih struktura, a potom ovlašteni oficir BiH za vezu sa Haškim
tribunalom. Vidovicka je od trazene dokumentacije Haagu dostavljala
samo one "papire" koji su prali odgovornost sa vrha SDA i usmjeravala
ka politicki nepodobnim ili vrhu SDA neinteresantnim licima. U njen
"profesionalizam" ovih dana su se uvjerili mnogi pred kojima je
obecavala da ce se "kad-tad obracunati sa Halilovicem". Uvjerili
su se i u "profesionalizam" Bakira Alispahica, koji Halilovicev odlazak u
Hag slavi kao svoju veliku pobjedu trošeci hiljade maraka na
cašcavanje u povodu ovog “sretnog dogacaja”. Na njihovu nesrecu -
posljednje informacije govore - da bi ta radost mogla biti kratkog
vijeka. Najvazniji je razlog cinjenica da poslije 26. oktobra i
sumnjicenja za pokušaj drzavnog udara Halilovic nije imao nikakve
mogucnosti da insistira na istrazi o pocinjenim zlocinima. Drugi razlog
su izjave svih onih koji su ometani u svom radu, kao što je slucaj sa
policajcem kojem je, dok je radio istragu na slucaju Golubovic u
Konjicu, receno: "Sreca da nisi napravio korak ka Grabovici i
Uzdolu, inace bi te to koštalo glave."
________________________________________________________________

4. Tekst objavljen u magazinu "Walter", Sarajevo, od 18. Septembra, 2001.

Naslov: TRIBUNAL -- SUD ZA PRANJE ZLOCINA GENOCIDA

Autor: Sven Rustempasic

U Den Haagu je sjediste Pravnog organa Organizacije Ujedinjenih Nacija,
Internacionalni sud
prava (International Court of Justice, Den Haag - ICJ). Poznat je i kao Svjetski
sud (World
Court). Rijec «Justice» znaci Pravo, a ne pravda. Te dvije rijeci u nasem jeziku
imaju
razlicito znacenje. Svjetski sud se vec desetljecima bavi medjudrzavnim
sporovima, nastalim,
izmedju ostalog, ratom i genocidom. Na njemu je 1993. godine Republika Bosna i
Hercegovina
tuzila SR Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) za agresiju i genocid. Izvojevane su
pobjede iste
godine: SRJ je proglasena krivcem. Krivac je bila drzava, a ne nekoliko desetaka
pojedinaca.

Na Svjetskom sudu subjekti su drzave (!), a ne pojedinci. Krivica drzave ujedno
povlaci krivicu
drzavnih organa, egzekutivnih kadrova drzave, te i hiljada pojedinaca-ratnih
zlocinaca,
pocinitelja agresije i genocida. Najvaznije je osuditi DRZAVU! Agresiju i
genocid niti mogu
pociniti, niti cine, neki «delikventni pojedinci» sami po sebi, nego
organizacije –
drzave. Pri tome drzava nije narod, niti je narod drzava. Narodi se niti tuze,
niti sude.
Usprkos toj ociglednoj cinjenici, SDP-SDA cmizdri: «trebaju se osuditi pojedinci
kako ne bi bio
okrivljen cijeli srpski narod». Neka obrisu suze za «vascelim napacenim srpskim
narodom», jer
ga niko nije niti tuzio, niti mu se sudi. Tuzena je zlocinacka drzava, SR
Jugoslavija.

Sud u Nurembergu je ispravno djelovao jer je prvo drzavu Njemacku (Treci Rajh) i
partiju
(Nacional-Socijaliste) optuzio i proglasio krivim, pa su posljedicno osudjene i
drzavne
institucije, funkcionari, oficiri Rajha.

Drugi sud u Den Haagu, poznat kao Tribunal, pomocu propagandne masine svojih
kreatora vec
godinama podvaljuje svjetskoj javnosti da je «baziran na Nuremberskom sudu». Ni
nalik! Na
suprot Nurembergu, ovaj ad hoc Tribunal «ne vidi drzave», «ne vidi
organizacije», nego samo
pojedince. Stoga ne samo da ne optuzuje SRJ, nego ona dobiva 49% BiH, ukida
RBiH, ne duguje
nista ni drzavi BiH ni zrtvama agresije i genocida. Sto se tice Tribunala, SRJ
nije kriva. Ona
i njena RS su netaknute. Tako sve svodi na pojedince, kao da su pojedinci mogli
osmisliti,
organizirati, platiti, sprovesti ovakav ogromni projekt genocida. To je zlocin
struktura,
zlocin organizacija. Zlocin drzava. To je ono sto po svome Statutu Tribunal ni
ne zeli
adresirati.

Slicno je i sa Republikom Hrvatskom. Desetak oficira HV-HVO iz Srednje Bosne,
Hercegovine, par
oficira iz RH i tako te «sice», zrtvovano je da bi se drzava Hrvatska
amnestirala za agresiju
na RBiH. Tribunal djeluje protiv Prava jer van pravnog procesa (o)stavlja drzave
i stranke
agresore: RH i SRJ, SDS, HDZ, itd., cime ih ujedno i amnestira. Van procesa su i
trajni
rezultati agresije i genocida: njegove zrtve. Van regularnog pravnog procesa je
i genocidom
stvorena Republika Srpska.

Tribunal su uzurbano sredinom 1993 formirali Anglo-Zionisti -- Britanska
kvazi-«Aristokracija»,
samozvani British Israel, sponzori velikosrpskog projekta preko 100 godina --
svega nekoliko
mjeseci nakon podnosenja Tuzbe RBiH protiv SRJ. To mnogo govori.

CIA (USA) i Mazowietsky (UN) su dokumentirali da je preko 95% zlocina na
teritoriji RBiH
pocinio velikosrpski agresor. Zabiljezen je i ogroman udjel RH i HV-HVO u
preostalih 5%, pa na
Armiju RBiH otpada, recimo, do 0.5%. U najgorem slucaju. Mnogo manje nego
tolerirana
kolateralna steta -- ona steta koju je u ratu nemoguce izbjeci jer je rat
nesavrsen dogadjaj.
Za kolateralnu stetu branioci -- koji vode obrambeni, pravedan rat -- ne
odgovaraju. To su
Armija RBiH i MUP RBiH, oruzane formacije clanice UN opterecene pri tom i
nelegalnim embargom i
blokadom od strane UN. Blokada je forma rata, pa je UN vodio rat protiv svoje
clanice, RBiH.
Samo ta okolnost je dovoljna da Armiju RBiH oslobodi bilo kakve krivnje, te da
teret baci na
UN, jer je embargo radikalno smanjio sposobnosti komande, akcije i kontrole na
svim nivoima i u
gotovo svim situacijama tokom cetiri godine.

Daleko je vece greske pocinila najsavrsenija vojna sila svijeta u raznim
arenama. Na primjer,
NATO je projektilima «sprzio» desetine civila u SRJ prije par godina. Beograd
kaze i stotine.
NATO je to nazvao kolateralnom stetom, za koju krivi SRJ a ne voditelja
pravednog rata,
NATO-UN. NATO oficiri nece ici na sud. Slicno je i sa bombardiranjem Bagdada,
Paname, itd. Ako
SDP-SDA lisi RBiH statusa voditelja pravednog rata – a ka tome se stvari
krecu -- onda
branioci gube i pravo na kolateralnu stetu. Tribunal to zeli postici svodjenjem
svega na nivo
gradjanskog rata. Kao da je Bosna otok, poput Islanda, Cejlona, Kube, Japana, te
susjedne
drzave-agresori RH i SRJ niti ne postoje. Gradjanski rat ponizava Armiju RBiH na
«jednu od
strana u sukobu» -- izjednacava oficire I vojnike Armije RbiH I MUP RbiH sa s-h
cetnicima
– sto se upravo potvrdjuje hapsenjima visokih oficira Armije RbiH, tj.
hapsenjem
UNIFORMI, cime se drzava, RbiH, izvodi na optuzenicku klupu! Dakle, Tribunal
sada izvodi po
nekoliko Srba, Hrvata, te Bosnjaka -- pa takva namjestaljka formira odnos
krivice 1:1:1. Kao da
se u BiH desilo stotinjak kafanskih tuca sa pedesetak huligana-pocinitelja, pa
su tako «svi
ponesto krivi». Osim toga, RBiH se sada nastoji proglasiti krivcem i kao drzava
– pa se u
paradoksalnoj i krajnje cinicnoj reziji Tribunala jedan izvitopereni nurmberski
princip nastoji
primjeniti JEDINO na ZRTVU agresije i genocida -- Republiku BiH i njene odane
gradjane,
prevashodno Bosnjake.

Milosevic ispravno Tribunal naziva «politickom, a ne pravnom institucijom». Zna
da sud podrzava
srpsko-hrvatski pakt protiv RBiH, ali je ljut je na Beograd sto ga je izrucio
radi visih
ciljeva projekta Velike Srbije. Sud, pak, to moze okrenuti sebi u korist. Jer
kad ga zlocinac
napada, moze se «posuti pepelom» i poslati poruku svijetu: «kad nas zlocinac
nastoji
delegitimirati, onda smo legitimni». Prije nekoliko dana Tribunal je ipak
odlucio da ga
«iskljuci». Ipak, Milosevic je pravnik.

Nema zabune! Milosevicu jeste mjesto u Haagu. Ali, pred drugim sudom, Svjetskim
sudom. U istom
je gradu; zatvor ostaje isti. Pred tim Organom UN on mora odgovarati ne samo za
Kosovo, nego i
kao predsjednik drzave-izvrsioca agresije i genocida nad RBiH, ciljano nad
bosnjackim narodom.
Neka je u Haagu. Ali je na pogresnom sudu.

Na politicku stetu nastalu slanjem Kordica, Talica i ostalih zlikovaca, RH i SRJ
su vec davno
pristale jer ih Tribunal na kraju oslobadja mnogo vece stete koju bi one i
njihova RS pretrpile
kada bi se vodili procesi na Svjetskom sudu. Jednom i jedinom. Stoga i Beograd i
Zagreb, na
najvisem nivou, rado daju Carli del Ponte poneke zrtve. «Namignulo im se» da se
nad tih
nekoliko desetina likova «slamaju kola». Neosudjene i nekaznjene ostaju njihove
drzave, stranke
(vladaju u FBiH i RS). Ostaje Republika Srpska. Daruju ih svjetske banke. Preko
Tribunala se
jezivi drzavni zlocini RH i SRJ nad RBiH svode na pojedinacna krivicna djela
nekoliko desetaka
pojedinaca. Istovremeno sa RBiH cini totalno suprotno i protuzakonito: preko
nekih na silu
«odabranih» pojedinaca, «podizu» joj «krivicu» na nivo RH i SRJ.

Nasa je tragedija da u tome sudjeluje i Sarajevo, osmogodisnjim, pa i daljnjim
(izbor Kasima
Trnke), sabotiranjem Tuzbe pred Svjetskim sudom.

RBiH je razbijena Daytonom, a Tribunal je -- protupravnom revizijom vec
internacionalno
uspostavljenih definicija pravnog slucaja dogadjanja u RBiH 1992-1995 -- pravi
(su)krivcem za
rat. Od nevine drzave-zrtve, od regularne armije clanice UN, Armije RBiH, od
poklanog naroda --
pravi (su)krivca. Taj ad hoc sud se pokazuje kao protupravni, kvazi-pravno
revizionisticki i
politicki instrument usmjeren ka nanosenju i «pranju» ogromne stete drzavi BiH,
Bosancima, a
pogotovo Bosnjacima, ciljanim zrtvama dvostrane (dvo-drzavne!) agresije i
genocida. Tribunal je
sud za pranje krvavih ruku drzava-pocinitelja genocida i cementiranje njegovih
rezultata.

Cinjenice da se tamo nedavno ipak konstatirao genocid (sudjenje cetniku za
Srebrenicu), te da
je tamo Milosevic, supotpisnik Daytona -- svakako ce dati argumente njegovim
apologetima. Ali,
sve je to poznato jos od 1992., sudjeno od 1993. Vec osam godina postoji ogroman
dokazni
materijal. Stoga je «nada u Tribunal» varljiva. Ona kupuje vrijeme Republici
Srpskoj za
dobivanje jos nekoliko vaznih «papira» od same sama zrtve -- preko SDP-SDA
parlamenta u
Sarajevu. Poput stalnog (!) izbornog zakona. Osim toga, kao sto se sada vidi,
Tribunal ce
montiranim procesima, kojeg su njegovi organizatori dobro usavrsili u svojoj
kreaciji,
Sovjetskom Savezu, i zrtvu okriviti i sniziti na nivo zlocinca.

Navedeno mediji u Sarajevu uglavnom ili ne razumiju (njihova krivica) ili ne
zele razumjeti
(njihova drskost). Kinezi kazu: «niko nije slijep kao onaj ko ne zeli da vidi».
Neki cak i
likuju sto su generali RBiH otisli na sud. Dnevni list kojeg su «pravi
muslimani» podvalili
Sarajevu, na prvoj strani objavljuje uhicenje generala Alagica i jos dvojice
oficira ARBiH uz
jos cetiri naslova o zlocinima sirom svijeta. «S kim si - takav si», laje prva
strana. «Ocekuje
se» i «iz provjerenih izvora saznaje» da Tribunal trazi i A. Izetbegovica. Sa
tacke gledista
Internacionalnog prava, to je egzekutivni lider odgovoran jedino drzavi BiH i
nikom drugom. TV
novinarka generalu Armije RBiH samo sto mikrofonom ne izbija zube -- da se
nasladi njegovom
strahu od Haaga. «Ubojito pero» bez trunke otpora daje platformu francuskom
komandosu da
javnost manipulira navodnim skorim pozivom Predsjedniku predsjednistva RBiH u
Haag. «Francuska
lada» plovi li plovi. Direktor povijesne kulturne institucije u Bosnjaka, Sacir
Filandra, hrli
na stranicma magazina "Dani", da smjesti cijeli bosnjacki narod na optuzenicku
klupu sa
njegovim krvnicima.

Ovaj se autor, pak, zgrazava gledajuci duhovni ambis, moralni krah,
epistemoloski jugoslavizam,
kukavicluk, mazohizam … onih koji bi «trebali biti» Bosnjaci!

Selam,

Sven Rustempasic
_______________________________________________________________________

4. Vasa pitanja

U pretprosloj sedmici smo imali probleme sa kompjuterom, pa smo izgubili neka
vasa znacajna pisma.

Zato cemo bez citiranja tih pisama odgovoriti na dva pitanja:

1. Jedna citateljka nas je pitala: Kad vec pisete na Bosanskom jeziku zasto ne
stavite nase znakove?

Odgovor: Zato sto se ti znakovi razlicito transformisu u raznim
softwareima, koje imate na vasim kompjuterima, sto samo otezava citanje.
Ne dolazi u obzir ni slanje poruka u Attachmentu, jer to strahovito povecava
volumen poruke. Kada saljete poruke na 10000 adresa, onda imate
veoma mnogo tehnickih problema ako su poruke velike.

2. Jedan ucenik iz Sarajeva nam pise da se on i njegov otac potpuno slazu sa
nasim stavovima i da zele da se ukljuce u rad Bosanskog kongresa u Sarajevu.

Odgovor: Imamo dosta clanova Bosanskog kongresa u Sarajevu. Medjutim,
oni nemaju neku svoju stranku. To je ono sto bi nasi neprijatelji zeljeli, da se
bosanski patrioti izoluju i da "rade" samo izmedju sebe. Clan Bosanskog kongresa
mozes biti i ako si clan npr. SDA i ako se trudis da kolagama iz SDA, koji su u
velikoj
vecini patrioti, isto kao i clanovi SDP-a, Liberala itd., objasnajvas sta je u
interasu
drzave Bosne i Hercegovine, a sta su zablude koje su nam podmetnuli izdajnici da
bi
unistavali drzavu BiH.

Dakle, nas savjet uceniku iz Sarajeva je: Ti, tvoj otac, tvoj nastavnik i svi
drugi patrioti
mogu otici u bilo koju stranku i tamo siriti ideje patriotizma i borbe za
slobodu, a protiv
izdaje drzave i naroda, i to je ono sto vam preporucujemo. Nasa ideja je da u
svim
strankama patrioti preuzmu vlast od izdajnika.

x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x x
Bosanski kongres
http://www.hdmagazine.com/bosnia
http://www.BosanskiKongres.com